Počnimo ponovo ispočetka, bol je sve što ostaje od imetka…

Ne sjećam se kad sam zadnji put u životu onako rano legla, kao sinoć. U 22:00 sam zaspala! Bila sam tako umorna i imala užase glavobolje. I eto.. A onda sam ustala oko 10:15 tako nekako…
Naspavala se pošteno!
Jutros mama i ja pričamo nešto, upali ona radio i slušamo onako muziku i naiđe SMS- Idi i ostala mi utuvljena u glavi.. Ne znam zašto.
Jutro je prekrasno, ovo vrijeme je prekrasno.. Ko bi, zaboga, rekao da je oktobar?
Ah, ovo je vrijeme tako čudno.. Ne bi me čudilo da za par godina zima bude u julu tamo negdje, a ljeto u decembru.. Jeez…
Ponovo sam počela pisati. Ne, ne mislim na blog. Mislim na listove, olovku, potrgane stranice, zgužvane, spaljene… Kažu da čovjek ne može baš pisati kad je sretan, sreća ga udara u glavu što bi rekli. Ali kad je tužan, njegove riječi su magične.. Može napisati neke najljepše redove koji bi postojali na svijetu..
Pa, zar sam ja to tužna?
Možda i jesam, duboko u sebi to i znam, ali moje biće to odbija prihvatiti. A možda i nisam, ne u potpunosti, možda je samo mali dio mene nesretan.. Ah, ma ko će ga znati.
Samo je jedno sigurno, u meni ima tuge.
Primjetila sam ja to ustvari malo ovih dana. Fale mi ljudi, fale mi uspomene neke, događaji, riječi, zagrljaji, osmijesi… Fali mi puno toga iz prethodnih nekoliko godina.. Fali mi sadašnji trenutak, fali mi sljedeći trenutak. Fali mi nešto za sreću, da se upotpunim, a ne znam šta. Nešto fali, nešto veliko ili maleno, ali me ubija..
Ali ipak ne znam gdje se u meni krije ta tuga, pa da ga jebeš.
I djeluje na mene, to sigurno. Mnogo ljudi iz mog života je primjetilo koliku mi promjenu to donosi. Jednostavno se mijenjam, što je i normalno za ljude, ali ja se tako čudno mijenjam.. Ne baš na najbolje, ali ni na najgore.
Šta će izići iz svega ovoga pred nama je da vidimo.
Ali jedno je sigurno, moram imati nekoga da me vodi kroz ovo, da me podigne kada padnem, da me zagrli kada plačem, da se smije sa mnom kada sam sretna, da pati kada i ja patim i da dijelimo sve, jednostavno.. Imam brata. U svakom trenutku kada mi treba tu je.
Zato sam se toliko i vezala za svog brata. Ipak nam ista krv teče venama, što bi rekli.
Hvala Bogu što mi je podario tako prekrasno biće! Hvala bratu što je ispunio svaku obavezu koju nosi to biće.. ali meni i dalje nešto još fali, ne znam ni ja.. Nije potpuno.
Hajd ba, raspisa se ja.
A i ovo vrijeme, majku mu, tjera me da ponovo patim za dalekim gradom, za nekim mojim ljudima.. Visoko.. Ah, Visoko.. Samo čekaj, eto me prvom prilikom!
I Saraj'vo 😀 Pa, sve što je srcu drago, daleko je..

Sinoć i preksinoć sam imala tako čudne snove, Bože mi pomozi, ali stvarno ne shvatam šta bi to trebalo značiti… Ne, nisam praznovjerna, samo mislim da su nam snovi poruke neke, pa i po vjeri vam je tako…
A sad ode napraviti jesti, vježbati malo, i ode se provozati u prirodu, možda šta napišem…
Možda i nacrtam, ko zna.. Tad sigurno od mene sretnije osobe na ovom svijetu ne bi bilo, ah.. Daj Bože, daj Bože..

Ciao bloggeri 🙂

"Ne volim tugu, čini me zlim, zato se zavaravam bijesom."

"To je prokletstvo želje koja se ne gasi, ali se ne ostvaruje." (!!!)


" ***
Sve sto je srcu drago daleko je
zaljubljene samo bog razumije
lisce zuti, a ja cutim
moja nisi srce sluti

Ref.
Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo
il’ se mome srcu ucinilo
je l’ se sta promjenilo

Je l’ Miljacka voda presusila
je l’ mi stara mati ozdravila
je l’ me draga ostavila"



bit će ti puno bolje bez mene…
 

"Volim da budem sa tobom zato što se nikad ne dosadjujem, cak i kada ne razgovaramo, kada se ne dodirujemo, kada nismo u istoj prostoriji, ja se ne dosadjujem. Nikad mi nije dosadno. Mislim da je to stoga što imam poverenja u tebe, imam poverenja u ono o cemu razmišljaš. Razumeš? Volim sve ono o cemu razmišljaš? Razumeš? Volim sve ono što vidim kod tebe, i sve ono što ne vidim. Ipak, znam tvoje mane. Ali mislim da se tvoje mane dobro slažu sa mojim vrlinama. Ne plašimo se istih stvari. Cak se i zveri koji nas proganjaju lepo slažu medjusobno! Ti vrediš više nego što izgledaš, više od onoga što pokazuješ. Sa mnom je obrnuto. Meni je potreban tvoj pogled, jer mi daje dubinu. Ja sam kao deciji zmajevi na vetru. Ako me neko ne drži na uzicu… hoooop, odletim… A cesto pomislim na tebe da si dovoljno jak da me držiš na uzici i dovoljno pametan da me odmotaš, pustiš da letim…
Zar nije neverovatno sresti nekoga i pomisliti: Sa ovom osobom se osecam dobro.
"



"I onda se navikneš na nečije poljupce, dodire, osmehe. Navikneš se da je nečiji lik stalno u tvojoj glavi. Navikneš na vaše uobičajene razgovore, svađe, suze… I navika je toliko tvoja i toliko slatka, da nikad ne želiš da se odvikneš. Jer, nije to samo obična navika. To je nešto više od toga. Nešto povezano s ljubavlju, ali nekom vezom koja ti se čini neraskidivom..”


"Volim miris njene kose. Volim kad se iskreno smeje. Volim kad se postidi zbog neke sitnice. Volim kad gleda mene a vidi ceo svet u meni. Volim kada je ljubomorna. Volim kad se onako slatko nervira zbog mene, a nece da mi kaze, pa okolisa. Volim je jer se uz nju smejem. Volim jer znam da je njoj do mene stalo. Da su noci duge koliko je volim, nikada ne bi svanulo… "


"Da li ikada ispružite ruke i vrtite se, vrtite, vrtite? E, takva je ljubav. Sve vam govori da prestanete pre nego što padnete, ali vi ipak nastavljate."
onajevolelabluz
"Neiskvarena iskustvom, poseban slučaj samoće. Ponekad izmislim sadašnjost da imam gdje da prenoćim."

Komentariši